Andragoški model temelji se na šest pretpostavaka koje su značajno različite od pedagoškoga modela (Knowles i Holton, 2015):

Slika 1:- Andragogija u praksi (Knowles, Holton i Swanson, 1998)


1) Potreba za znanjem
Istraživanja su pokazala za odrasli, prije nego što se upuste u učenje bilo čega, provedu značajan dio vremena istražujući koristi od toga ako se u to upuste i rizike ako se ne upuste. To znači da je prvi i glavni trenerov zadatak na početku pobuditi, ili prodati ako hoćete, potrebu za znanjem. Još ako im date strukturu i oni budu upućeni u ono što će učiti i na koji će način teći proces učenja, reagirat će otvorenije i pozitivnije i prema temi i prema treneru. Zbog toga se isplati ulagati u kvalitetan uvod na početku. Kad kažem ulagati, ne mislim samo na dobre pripreme, nego i na vrijeme da se postavi ozračje i struktura treninga. Tek kad se svi polaznici osjete ugodno, sadržaj može početi.


2. Koncept o samomu sebi
Odrasli su ovladali konceptom odgovornosti/vlasništva nad svojim životom i suvereno donose odluke vezane uz svoj život. Jednom kad su došli do toga, razvijaju duboku psihološku potrebu za time da trebaju biti viđeni i da se prema njima treba odnositi kao prema samostalnim pojedincima sposobnima za vođenje vlastitoga života. Zamjeraju i odupiru se situacijama u kojima osjećaju da im drugi nameću svoju volju. Ova situacija predstavlja ozbiljan problem u edukaciji odraslih: onoga trenutka kad odrasla osoba uđe u aktivnost označenu kao „trening“, „obuka“, „edukacija“ ili bilo koji drugi sinonim, teleportiraju se u svoja prošla, mahom negativna, iskustva iz školskih klupa, navuku plašt ovisnosti o drugomu, naslone se, prekriže ruke i kažu: „hajde, nauči me“. Nije ni čudo da vlada veliki postotak nedolazaka ili odustajanja od pogotovo dobrovoljnih edukacija budući da je glavni način nošenja s ovim psihološkim konfliktom bijeg. Ako već ne fizički, onda u vidu otpora i sabotaže (Knowles i Holton, 2015). Najbolje je ako se njih same uključi u proces postavljanja plana, pravila, svojih razvojnih ciljeva i njihova praćenja, tako da odmah na početku dobiju ideju vlasništva. Ovo je njihov trening i sami osmišljavaju svoj put učenja – nisu tu da u tišini napola slušaju što imate za reći, a onda da u stankama vragolasto međusobno prepričavaju sve ono što im se nije svidjelo. Nitko neće sabotirati svojega konja za utrku, zar ne?


3. Iskustvo
Ako imate samo deset odraslih polaznika, u prostoriji se nalaze stotine i tisuće vrijednosti, uvjerenja, koncepata i zaključaka. Onim trenerima koji vole nastupati direktivno i svojim neprilagođenim stilom „ispravljati krive Drine“ koje vide ispred sebe, ciljna će skupina bit paklena. Trenerima koji u toj životnoj i iskustvenoj podlozi prepoznaju priliku za poticanje raznolikosti, učenje uspoređivanjem i suradnjom, polaznici jedu iz ruke. Doduše, ponekad se to svede na glađenje ega, no ponekad zaista svi profitiraju od mentalno heterogene ciljne skupine. Svaka skupina odraslih osoba bit će heterogenija od bilo koje skupine mladih, ne samo zbog kvantitete nego i kvalitete proživljenoga iskustva. Dakle, veći naglasak u edukaciji treba se staviti na individualizaciju strategija poučavanja i učenja. To također znači da za mnoge vrste učenja najbogatiji izvori za učenje leže u samim polaznicima. Stoga, naglasak stavite na iskustveni pristup: skupne rasprave, simulacijske vježbe, rješavanje problema, studije slučaja, mentoriranje kolega itd. Druga strana medalje bogatoga miraza jednoga polaznika jesu predrasude koje neminovno postoje kod novih ideja, gledišta ili pristupa. Njih valja i javno uzeti u obzir, nikako zanemariti. Isto tako, odrasli ono što su doživjeli poistovjećuju sa samim sobom – tako najčešće stvaraju koncept vlastitoga identiteta. Iskustvo za djecu predstavlja nešto što im se dogodilo, ali za odrasle predstavlja ono tko su oni. To za vas trenere posljedično znači da ako budete odbacivali ili zanemarivali iskustva koja su u prostoriju donijeli vaši odrasli polaznici, to će biti jednako odbacivanju ili zanemarivanju njih samih. Što mislite, kakvu ćete suradnju i učinak time postići?


4. Spremnost na učenje
Odrasli imaju posložen život i nemaju vremena za gubljenje. Ako želite aktivirati njihovu spremnost za učenje, bilo bi dobro da im tema koja se obrađuje dođe u pravomu trenutku, tako da ju odmah mogu praktično primijeniti u svojemu kontekstu. Naprimjer, ako upravo prolaze kroz krizno razdoblje u životu, bit će potpuno spremni zaploviti u trening upravljanja promjenama. Naravno, ne morate čekati određena životna razdoblja polaznika da bi oni bili spremni za vašu temu – slično možete postići mudrim simulacijama na početku. Isto je tako bitno da tema koju obrađujete bude značajna – drugim riječima, da ista tema može varirati od početne do napredne inačice kako bi se svi mogli negdje smjestiti. Jao si ga vama ako dobro ne istražite ciljnu skupinu i članovima odmah počnete govoriti ab ovo o metodama delegacije! U spremnosti na učenje postoje dvije dimenzije: SMJER – koliko je usmjerivanja potrebno ovisi o kompetencijama i općenito samostalnosti polaznika; i POTPORA – koliko je vanjskih poticanja potrebno ovisi o predanosti i samopouzdanju. Drugim riječima, dobro promotrite s čime polaznik dolazi i koji materijal usmjerujete, a što mu nedostaje kako biste taj rast poduprli.


5. Usmjerivanje učenja
Ova pretpostavka podrazumijeva usmjerivanje na život i praktičnu primjenu, a ne na (školski) predmet. Odrasli iz teme koja ih zanima vrlo uspješno destiliraju probleme i zadatke koje moraju riješiti u svakodnevnomu životu i zbog toga učenje uvijek mora biti kontekstualizirano. Razbacivanjem apstraktnim pojmovima i općenitim teorijama samo ćete povećati broj zjevova polaznika. Evo jednoga primjera iz američkih sveučilišnih dopunskih kolegija. Praksa sveučilišta bila je u večernjemu terminu ponuditi kolegije za odrasle koji su bili potpuno jednaki kolegijima kojima se poučava mlade tijekom dana. Već su 1950-ih shvatili da rezultati izostaju i večernji su se kolegiji promijenili. Dnevni kolegij pod nazivom „Pisanje I“ pretvorio se u „Pisanje boljih poslovnih pisama“, kolegij „Pisanje II“ postalo je „Kreativno pisanje za užitak“, a „Pisanje III“ postalo je „Poboljšanje svojih profesionalnih komunikacija“. Promjena nije ležala samo u naslovu, nego se promijenio i čitav pristup na kolegijima. Dok su dnevni polaznici u „Pisanju I“ još pamtili gramatička pravila, odrasli su polaznici u „Pisanju boljih poslovnih pisama“ odmah počeli pisati ta pisma te zatim iz njih izdvajali gramatička načela.


6. Motivacija za učenje
Motivacija za učenje isključivo je unutrašnja, intrinsična. Odrasli su samostalni, oni moraju htjeti. Nitko ne može natjerati, npr. zaposlenika srednjih godina upisati dodatni studij te dvije do tri godine popodnevima i večerima poslije posla ići na predavanja, uz cijeli svoj već oblikovan obiteljski i društveni život, osim ako ne vidi korist za sebe i pozitivne posljedice u budućnosti. Neki su od uobičajenih intrinsičnih motivatora za učenje sljedeći: samozadovoljstvo, uživanje i zabava, kontrola nad izborima i nad onime što se i kako uči te osjećaj da naučeno nosi vrijednost i praktičnu primjenjivost. Naravno, ovih velikih šest pretpostavaka nisu nikako jedine smjernice u radu s odraslima. One su možda tad bile najrevolucionarnije, a sad su najpopularnije, no nikako jedine. Mudro je ne zatvoriti poznavanje teme tuđim zaključcima jer je ona, naposljetku, živa materija budući da su i ljudi živa materija. Promatrajte i otkrijte čimbenike koji su vama upečatljivi, s kojima znate kako biste radili. Knowlesov kolega, Robert W. Pike, naglasio je dolje navedenih četiri prilično otkačenih smjernica za trenere na temelju gore navedenih andragoških postavaka (naročito mi se sviđa prva).

1. Odrasli su djeca s velikim tijelima
2. Ljudi se ne svađaju s vlastitim podatcima
3. Učenje je razmjerno količini zabave
4. Učenje ne nastupa sve dok se ponašanje ne promijeni

Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica

Share This