Životne okolnosti kakve jesu prisiljavaju nas da se mijenjamo. Većina naših reakcija dolazi od činjenice da nam na vrata kuca nešto novo a mi to ili ne prepoznajemo ili ne uspijevamo proraditi. Nemamo vremena za coacha, nismo sigurni jesmo li baš za terapiju. A iznutra osjećamo da više ne možemo sami. Možda ipak možete sami, samo drugačijim pristupom.
Tri osnovne vještine samocoachinga:
- Samopromatranje: promatrač svog unutarnjeg svijeta (jezika, tijela i raspoloženja).
- Neosuđivanje: osuđivanje donosi sa sobom puno neželjenih stvari kao što je poistovjećivanje, javljanje ega (ja znam što je ispravno), sumnju i strah. Ako se uspijemo prepustiti izvan vlastitih utabanih ograničenja, možda nakratko ugledamo štrumfove.
- Svjesna akcija: reaktivna (iz emocija) ili proaktivna (iz promatrača) akcija.
Za prvu metodu su nam potrebne dvije stvari: par riječi o vremenu i osvještavanje radnje bez koje ionako ne možete. Mislim na disanje.
Vrijeme je privid, ono ne postoji. Nemojte se sad ljutiti na mene, slušajte dalje i reći ću vam zbog čega to kažem ?
Prisvaja li vaš cilj velik dio vaše pažnje tako da sadašnji trenutak svodite na sredstvo za ostvarivanje cilja? Oduzima li radost onome što radite? Vrijeme i um su neodvojivi, odstranite vrijeme i um će se zaustaviti. A um je upravo taj koji je potpuno bez pokrića preuzeo vlast i kojeg zapravo želimo utišati. Da bismo čuli ono što se zaista događa sada i u nama. Ne ono što je bilo jučer, jer ako živimo u prošlosti, postojimo samo u uspomenama. Pa makar one bile lijepe, nije zdravo tamo ostati. A ako živimo u budućnosti, u onome što ćemo tek ostvariti, skuhati, kupiti sutra, živimo u konstantnom stresu. Utrkujući se s protivnikom koji je uvijek par koraka ispred nas. Besmisleno.
Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena, prisiljeni da živimo gotovo isključivo kroz prisjećanje prošlosti i predviđanje budućnosti. Do toga dolazi zato što nam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje nade. I jedno i drugo su prividi. Vrijeme nije dragocjeno, jer ono ne postoji. Ono što je dragocjeno postoji izvan vremena, a to je sadašnji trenutak.
Da bi iskušali stupanj prisutnosti, neki su se majstori znali s leđa prikrasti svojim učenicima i iznenada ih udariti štapom. To je bio pravi šok. Ako je učenik bio potpuno prisutan i u stanju budnosti, primijetio bi i maknuo se u stranu. Ako bi ga učitelj uspio udariti, to je značilo da je bio udubljen u misli, odnosno odsutan. Nije bio Ovdje i Sada.
Mi želimo više vremena tijekom dana živjeti u Ovdje i Sada, jer to je mjesto gdje je party. U brzim životima koje živimo, da vam ja sada kažem, sjednite i budite sada i ovdje, možda biste mi se u njamanju ruku nasmijali ? Zato će nam u ovom pothvatu pomoći disanje. Jer ipak, ne mogu to odraditi umjesto vas ?
Vrlo jednostavno, odvojite 5 do 10 minuta vašeg vremena, udobno se smjestite i počnite disati. Bilo bi dobro da zaklopite oči, kako biste bili više u doticaju sa samim sobom, ali ako vam je ok i s otvorenim očima, samo dajte. Misli će dolaziti i odvlačiti vas. To je ok, um je poput majmuna kažu, ne miruje. Samo ih primjetite i nastavite disati. Osluškivanje otkucaja vašeg srca mogu vam pomoći da se umirite. Nakon nekog vremena, kad vam bude ugodno, na svaki udah mentalno sebi recite JA (SADA) UDIŠEM, a na svaki izdah mentalno sebi recite JA (SADA) IZDIŠEM. I to je to. Na taj način smo zeznuli um jer on ne može raditi dvije stvari odjednom, govoriti ovo i razmišljati što još morate napraviti danas. Kada se to dogodi, otišli ste iz Sada. Ništa zato, vratite se u sedlo i odišite još malo.
Ako niste navikli na ovako svjesno disanje, svega par minuta dnevno bit će super. Ako možete sjediti sami sa sobom, odvalite i po dvadeset. Sretno!
Link na YouTube video METODA SAMOCOACHINGA #1/20
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica
