Ispričat ću vam bajku, naćulite uši. Bila jednom jedna princeza.
Živjela je u prostranom dvorcu, uživala u šarolikom šumarku oko njega i svoje vrijeme provodila zabavljajući se sa šumskim životinjama i smijući se sa svojim ukućanima.
Jednog dana, dogodilo se nešto posve drugačije. Na putu do zdenca gdje se obično ide napiti vode, srela je princa i oni su se zaljubili jedno u drugo. Od tog trenutka njezin život je zaista bio bajka.
Tu i tamo napravila bi neki kompromis, ići će nedjeljom i praznikom na ručak u njegov dvorac iza sedam brijega. Tu i tamo bilo je trzavica, često je princ ostajao dugo u lokalnoj krčmi i nakon toga joj se ne bi posvećivao nego bi išao spavati. Tu i tamo bilo je i svađi, kad mu po 100 put kaže da konja veže u istočnu štalu a ne ispred dvorca, a svoj štit i mač ne ostavlja po foajeu, nego na mjesto. Nisu živjeli sretno do kraja života, živjeli su jedno vrijeme sretna, pa jedno vrijeme manje sretno, pa nesretno i onda su prekinuli. Tu počinje naša priča.
Princeza je jedno vrijeme tugovala što su prekinuli. To je ipak bio velik komad njezinog života u koji se potpuno dala i prirodno je da je uzela vremena da ga otplače. Samo što ta njezina tuga nije prestajala, polako se pretvarala u nešto što ju je potpuno obuzelo i čemu nije bilo kraja. Namjerno bi išla do panja gdje su znali zajedno sjediti, da bi plakala. Namjerno je tjerala kraljevski orkestar da svira njihove pjesme,da bi plakala. Namjerno je zamišljala da je kraj nje i diskutirala s njim koja joj kruna bolje stoji, da zaboravi i živi još malo u prošlosti. Malo je zabrazdila.
Bol je nezaobilazna, patnja je opcionalna. Nakon što bol prođe, ono što mi sami sebi nastavimo raditi rezultira patnjom. Priznali mi to sebi ili ne.
Podijelila sam s vama jedna klasičan primjer, s kojim se većina ljudi može poistovjetiti. Ona ne može pustiti, zapela je. Jedno vrijeme je naravno potrebno da se prilagodi na novu životnu situaciju i otuguje. Za svakoga to drugačije traje. Međutim ona sama nastavlja nešto što je prirodno trebalo privesti kraju. Zapela je u svom grču, u svojoj emociji. Jer je jako dugo bila s njim. I prekid s njim zapravo znači prekid sa samom sobom. Onom njom koja je sve te godine živjela i rasla uz njega. Onom naivnom i nevinom djevojčicom koja ga je uzidala na pijedestal i gledala ga kao junaka. Onom njom koja možda nije uvijek donosila prave odluke za sebe, ali sve što je činila bilo je s dobrom namjerom. Ponekad bi i sebi naudila iz ljubavi, loveći ga i tjerajući ga da joj kaže da je voli. Ponekad bi i sebe stavila na drugo, treće, četvrto mjesto, za veći cilj. Ponekad bi i povjerovala njegovim hladnim i okrutnim riječima. Prepoznajete li već princezu u vama?
Ovdje pričamo o metodi Opraštanja. Opraštanja samim sebi. Ako je stavimo u kontekst metode TRI O o kojoj pričamo, ona je u sredini, između OPUŠTANJA I OTPUŠTANJA. Pa je se lako preskoči i odradi onako površno. To se vrlo jednostavno vidi po tome što na kraju to nešto što vas smeta ne možete tako lako otpustiti.
Kada princeza shvati da nešto zapravo grčevito drži, treba si postaviti pitanje:
- Što je to što se bojiš pustiti?
- Za čime žališ?
- Koji dio sebe skrivaš/braniš?
i pažljivo promatrati koje će joj emocije i slike navrijeti. Sram, krivnja, tuga, ljutnja, bijes, mržnja, gađenje… One će uspjeti navrijeti jedino ako ste dovoljno dobro odradili prethodni korak, opuštanje fizičkog tijela. S obzirom na to da je to emocionalno nabijeno, javit će se emocije. Naši predivni usmjeravatelji. Koji uvijek usmjeruju prema onome gdje naše biće vuče. I to što joj se pokaže, tu leži ključ. To treba oprostiti. Dobro da je princeza naišla na vas, inače bi se vrtila u svom začaranom krugu godinama. Recite princezi da zapiše što opaža odnosno oprašta:
- Opraštam sebi što sam se nastavila ranjavati i kad je bol prestala
- Opraštam sebi što sam se prešutno stavljala na zadnje mjesto
- Opraštam sebi što sam naivno vjerovala svakoj riječi koju je on rekao
- Opraštam sebi što sam se sramila svojih odluka i mišljenja
- Opraštam sebi što bih osjećala krivnju svaki put kad bih htjela nešto lijepo za sebe
- Opraštam sebi što sam bila slaba donijeti bilo kakvu odluku
- Opraštam sebi što sam bila tvrdoglava i slijepa
Dok ovo piše, princeza ne zapada u samosažaljenje. Dok ovo piše, princeza zapravo osvještava ogroman dio onoga što ona grčevito čuva, otkriva svoje karakteristike kojih se srami, zbog kojih je grize savijest i koje je bole, najviše zbog toga što je sama to dozvolila. Ali tada je bila nesvjesna. Sada vidi, sada je svjesna. I ona zna da oprost nije dar s neba, nego svojevoljna odluka koja prethodi otpuštanju.
Oprostiti sebi znači:
- osvijestiti kako su naše vlastite akcije prouzročile da se mi osjećamo
- kako smo se to točno tada osjećali
- zagrliti se svim bićem, onako kako majka grli svoje novorođeno dijete, i dati si ljubav bez obzira na sve
Princeza je sve ovo čula, ali je osjetila čaroliju oprosta tek kad je napravila sve korake. Jer Oprostiti samom sebi možemo onda uspijemo sebe sagledati iz druge perspektive, sažaliti se i dati si ono čega smo bili žedni: ljubav. A kako se točno do toga dolazi, zna jedino vaše srce. Reći će vam ako ga poslušate.
Idući put otpuštamo to što si sada opraštate.
Link na YouTube video METODA SAMOCOACHINGA #13/20
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica