Personifikacija je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju osobine živih bića. Može značiti i davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama, ali je to značenjem bliže antropomorfizaciji.
Jeste li uspješno slomili jezik izgovarajući ove dvije riječi? Jeste li se sjetili školskih klupa i analize pjesama na satu hrvatskog? Drago mi je da su vam ove dvije riječi probudile uspomene, dopustite mi da vam pomognem stvoriti sasvim nove poglede na ove riječi kroz sljedećih par minuta. One će nam vrlo uspješno pomoći da si pomognemo u našim slijepim ulicama samostalnog rada na sebi, pod uvjetom da ste po prirodi maštoviti, razigrani i pisanje vam ne stvara otpor.
Za potrebe primjera, uzela sam si u zadatak da vam konkretno napišem što mislim. Slušajte:
Žarko je bojažljiv mladić, srednjih tinejdžerskih godina, visok i tanak ko prut. Blijede kože. Vidi se da ne izlazi vani često. Pretpostavljam i da je introvert. Nije Žarko glup, naprotiv, on je vrlo inteligentan, samo nije sklon akciji. Pasivan je tip i najviše od svega mrzi upasti u nevolju ili naći se između dvije vatre. Zato se i drži po strani uvijek. Tamo je sigurno. I upravo zato, kao da je sveprisutan. Nema previše prijatelja, dobro, ima jednu poznanicu Vedranu. Iako bi svi drugi rekli da su oni zapravo prijatelji. Vedrana je, kako joj ime govori, vedra i nasmijana. Ima crvenu kovrčavu kosu i ide zajedno u razred sa Žarkom. I žive u istoj zgradi, i roditelji im se druže. Zapravo jako su povezani. Prava istina je da je Žarko zaljubljen u Vedranu, ali se pravi hladan jer se boji odbijanja. Kad god pogleda svoju tanku kožnu narukvicu sjeti se da nikad neće imati šanse s Vedranom i da je on jedan jadnik i smotanko. Nije on to izmislio, narukvica mu je to rekla. Ponekad pričaju, da. Rekla sam vam da Žarko nema prijatelja. A i kad se dogodi da slučajno pričaju, onako kao ovlaš jer im se ipak putevi stalno križaju, Vedrana se nakon tog razgovora uvijek osjeća loše. Kao da Žarkove brige i raspoloženje pređu na nju. Iako je on njoj generalno drag, ne osjeća se baš ugodno u njegovom društvu. On to shvaća, pa se povuče. Ali je nikad ne izbija iz glave, uvijek je prati kamo god ide…
Sjela sam i napisala ovu priču iz rukava, imajući na umu emocije koje me muče. Stvarala sam je dok sam pisala. Žarko je moj strah, kožna narukvica manjak samopouzdanja, a Vedrana hrabrost. Mogla sam otići još dalje i detaljnije razraditi njihov:
- izgled
- navike
- okolinu
- društvo
- odnose
- dijaloge
- pustolovine
Kao da razrađujem pravu priču. Iako, tko kaže da je ova kriva? Strah neprimjetno guši hrabrost, a nisko samopouzdanje mu pomaže u tome, onako kao neki spori otrov. Počela sam pisati ovu priču bez očekivanja, a sad vidim da mi je jako žao Vedrane, jer ona ni ne zna što se događa. Zamišljam je onako vrckavu s lepršavom kosom. Ni ne sluti da je netko maltene uhodi iz sjenke. Ne želim joj to (uvukla sam sama sebe u priču, yes!). Želim da bude nesputana (sad je bolje vidim, ovako personificiranu). Moram upriličiti dijalog između njih dvoje, vidjeti što još tu ima…
I tako to krene, glavno da krene. Ovaj dijalog mogu odraditi pisanjem ili možda Metodom samocoachinga #9, dvije stolice. Ili mogu uzeti stare plišance i upriličiti lutkarsku predstavu. Što mi gd bude pasalo u trenutku kada ću to raditi. Bitno je da se potrudim stvoriti novi pogled na stvari/emocije koje toliko dugo „gledam“ da ne vidim ništa novo. I još nešto je bitno, da se zabavljam i uključim humor (onaj obični ili sarkazam, cinizam, haha). Tu isto leži bitan zoom out, da nije sve tako strašno i da ja imam svoje emocije, ne obratno.
A vi, znate li već koje ćete stvari, pojave, emocije personificirati?
Link na YouTube video METODA SAMOCOACHINGA #18/20
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica
