Metoda samocoachinga #3/20 | Pat pozicija

by | Blog, Coaching

U narodu, čini mi se, ne vole Nadu. Nazivaju je svakakvim pogrdnim imenima. Nakon ovih informacija koje su došle do mene, počinjem misliti da su u pravu. Krenimo ispočetka, kroz sljedećih par minuta, ispričat ću vam sve što trebate znati o bezizlaznim situacijama u životu. Kako se kvragu u njima nađemo i zbog čega u njima biramo ostati? Učenje se događa kada dolazi nešto novo, neka promjena. Tu sada naša automatska misao više ne fukcioira. To nazivamo problemom.

U početku bijaše automatska misao. To je ona misao koju zapravo ni ne „čujemo“ jer dolazi iz našeg starog sustava, iz prošlosti. Ona održava naše funkcioniranje na autopilotu. A znate kako je na auto pilotu, avion vozi a cockpit prazan. Automatska misao se može usporediti s dubokim pretpostavkama o nama samima, s idejama koje nas grade na nesvjesnoj razini i iz koje mi djelujemo. Recimo da Pero o sebi misli kako je izvrstan vozač i da se njemu ne može dogoditi automobilska nezgoda. Ili Lucija misli da jednom kad se uda, to je to, njezin muž mora ostati vječno s njom. Automatske misli su naša temeljna uvjerenja.

 

Pratite me? Ako u početku bijaše automatska misao, autopilot, status quo, da bismo negdje dalje došli, potrebno je da se dogodi neki događaj. Događaj koji izbija iz cipela. Recimo da Pero uvijek kad ide na posao, vozi auto jednom cestom koja nema pješački prijelaz, ali ima tramvajsku stanicu. I on je taman prolazio tuda kada su umirovljenici, umjesto da idu pothodnikom, navalili preko tri trake prelaziti sporo cestu „na divlje“. Pero ih je naravno vidio i na vrijeme usporio, ali nije da ga nije štrecnulo. Ili uzmimo Luciju, zapostavljala je muža, uzimala ga je očito zdravo za gotovo sa svojim uvjerenjem. Puno je radila i izbivala od doma. On joj jedan dan staloženo servira da je nezadovoljan i da želi rastavu. Pero i Lucija su trenutno u mini šoku i ispali su iz autopilota. Koraci koji slijede, koraci su prema Nadi. Onoj s početka priče. Učenje se događa kada dolazi nešto novo, neka promjena. Tu sada naša automatska misao više ne fukcioira. To nazivamo problemom.

Što Pero i Lucija sad rade? Okrivljuju. Pero okrivljuje umirovljenike što nepropisno prelaze cestu, naziva iz svakakvim imenima, sve u žaru emocije. Da on nije tako dobar vozač, tko zna što bi bilo s njima. Krivi vlast što radi tramvajske stanice tako na cesti bez pješačkog, građane što biraju tu vlast. A Lucija, ona, još uvijek uvrijeđena drskosti njezinog muža, nakon svega što mu je dala, prolazi kroz sve njegove pogrešne poteze tijekom života, „vadi prljavi veš“ i otkriva što mu sve zamjera. On je kriv zato što nisu išli na izlete, što žive tu gdje žive, što je ona nesretna…

Čovjek bi pomislio da će Peru i Luciju ovaj događaj „koji izbija iz cipela“ malo probuditi, ali izgleda da su oni još više utonuli u san. Kad su završili s okrivljavanjem drugih, počeli su s opravdavanjem sebe. Smišljati priče i isprike, izlike, zbog čega je to tako. Pero je ljut s razlogom. Njegova agresija, vrijeđanje ljudi i prostakluk totalno imaju smisla. On je isprovociran. Lucija generalizira i govori da je ona uvijek davala 100 posto u svoj brak, busa se u prsa da njezin muž ne zna kako je teško biti žena s karijerom u muškom svijetu, koliko se trebala odricati da dobije poziciju na kojoj je sada, da to što nije provodila toliko vremena doma, da je ulagala u sebe, u njih.

I na kraju završimo u nadi. Nadamo se i čekamo. Ideja da će nešto biti bolje, da postoji mogućnost za to. Energija koja stoji iza te ideje spasila je mnoge živote. To je neosporivo. Međutim samo u funkciji slamke spasa. Kada nismo u životnoj opasnosti, za bilo kakve promjene, važno je dobro sagledati stvarnost. One životne činjenice o kojima smo pričali prošli put. Kad se nadamo, nekako kao da ne gledamo u ono što jest, nego daleko u ono što bi moglo biti. Živimo u budućnosti. Preskačemo doticaj sa stvarnosti i ostajemo vječno zapetljani u čekanju. Da se nešto dogodi, da se umirovljenici „ne prave da ih bole kukovi pa da moraju „prečicom“ prelaziti cestu“. Da muževi vide koliko se emancipirane žene daju u svim područjima i  koliko im malo vremena ostaje. Da netko drugi napokon nešto napravi, jer mi smo već svoje napravili. Život u čekanju rađa raspoloženje apatije. Tu je opasno  dugo živjeti.

Vidim da već vrištite iznutra Peri da se malo bolje pogleda i da svoju ljutnju, prostakluk i možda aroganciju nazove pravim imenom. A što biste imali reći Luciji, to neću ni započeti. Jako smo pametni za druge kad ih možemo sagledati iz  svježe perspektive. Bez uplitanja njihovih emocija.

KORACI STAVLJANJA SAMIH SEBE U PAT POZICIJU:

  1. AUTOMATSKA MISAO
  2. OKRIVLJAVAJE DRUGIH
  3. OPRAVDAVANJE SEBE
  4. ČEKANJE I NADANJE

A gdje ste vi sami sebe stavili u pat poziciju? Koji vas vaš automatski pilot drži u šaci, pa završavate u vječitoj nadi, u tom krugu iz kojeg se ne izlazi?

Otkrijte barem dvije vaše pat pozicije, da sljedeći tjedan zajedno izađemo iz njih

.

Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica

Kategorije tema

https://elevate.hr/andragogija/

Preuzmi E-book koja u sebi sadrži 5 metoda samocoachinga

Samocoaching, vještina koju svatko može razviti i koja vam može pomoći s nošenjem i žvakanjem svakodnevice. Darujem vam 5 od 20 metoda koje sam osmislila.

E-book smo vam poslali na vašu email adresu.