„Svi smo mi učitelji. Nije upitno hoćemo li poučavati, već čemu ćemo poučavati.“
– nepoznat autor
Za početak, ako ćemo se družiti kroz ovu knjigu, poprilično je važno imati usklađene koncepte po pitanju toga što trening jest, a što nije. Trening je interaktivni edukativni proces u kojemu aktivno sudjeluju polaznici i trener. Trener stvara kontekst u kojemu prenosi vještine, znanje i motivaciju kroz dinamične i prilagođene metode. Polaznici osvješćuju, isprobavaju i primjenjuju sadržaj koji se obrađuje. Traje najmanje jedan dan i sastoji se od većega udjela prakse nego teorije.
Često kad kažem da se bavim treninzima, ljudi me pitaju što treniram. I ako im misli ne odu na treninge tjelesne snage, žele znati točno kojim se temama bavim. A ja bih im najradije rekla da nije bitno koja je tema u pitanju – ono što je bitno jest prava didaktička struktura koja će svaki sadržaj glatko pretočiti u polaznikove kompetencije i sposobnost. Učenje o učenju ili o tomu kako programirati trening iz kojega će ljudi najbolje naučiti tema su ove knjige, a vi ste ti koji ćete unijeti sadržaj u strukturu, odnosno odlučiti koju ćete temu obrađivati. Koju sve terminologiju za edukativne procese poznajete i možete li uopće odrediti razliku između njih?
Najčešće kombinirane uloge: trener i coach
Vrlo uopćeno, coach postavlja pitanja, trener daje odgovore. Coach radi s postojećim izvorima. Riječ coach zapisana je krajem 16. stoljeća i ugrubo znači „prevesti koga kočijom (coach) od mjesta A do mjesta B.“ Tek 1830. godine riječ je u slengu na Sveučilištu u Oxfordu dobila značenje učitelja/ instruktora koji kao kočija „vozi“ studenta kroz ispit. Tridesetak godina kasnije riječ se ustoličila u sportski svijet i dobila je svima poznatu konotaciju sportskoga coacha. Tek je s dolaskom autora Timothyja Gallweyja (Inner Game of Tennis) i Sira Johna Whitmorea (Coaching for Performance) 1970-ih riječ coach počela izlaziti iz sporta i ulaziti u poslovne urede. U hrvatskomu jeziku ne postoji prikladan prijevod, pa se Hrvatska udruga za coaching složila koristiti riječ coach i coaching uvijek napisanu u kurzivu ili navodnicima (Parsloe i Leedham, 2009). Tri su osnovne kompetencije coacha: postavljanje pitanja, slušanje i davanje povratne obavijesti. On poput zrcala šalje odraz natrag i prepušta odluke o promjeni vlasniku odraza. Coaching je dijalog koji daje drugo gledište i ubrzava učenje. Kažem ubrzava učenje jer je pretpostavka da smo kompletni i da imamo sve potrebne izvore za razvoj i uvijek možemo birati želimo li doći do nekih spoznaja samostalno kroz duži period ili ubrzano uz pomoć coacha.
Trener je moderni profesor
Riječ trener poznata nam je iz sportskoga svijeta i već imamo poprilično dobru sliku o tomu što je to što sportski trener radi. Radi li se o timskomu ili pojedinačnomu sportu, trener je taj koji smišlja i prilagođuje pobjedničku strategiju i vodi igrače od početka do pobjede. Trener je taj koji korak po korak uvodi nove sastavnice, uvježbava, provjerava naučeno, usklađuje, pomaže, pokazuje, predlaže, motivira, vodi primjerom i u konačnici omogućuje pobjedu igraču, stvara priliku da igrač postane trener. I u Anićevu se rječniku objašnjava kao „sportski učitelj, onaj koji vježba sportaše, onaj koji nadzire njihov trening“ (Anić, 2009).
Često ćete pronaći kako se riječ coach prevodi riječju trener
Ne mogu reći da je to pogrešno jer hrvatski jezikoslovci nisu još stigli popratiti brzinu razvoja jezika i odrediti suptilne razlike koje društvo svakodnevno stvara, ali mogu objasniti kako se ta dva pojma, iako slična, bitno razlikuju u značenju odnosno u ulogama koje obavljaju. Pojednostavljeno, ako želite napraviti rupu, otvor, nije svejedno koji ćete alat za to iskoristiti jer je presudno radi li se o rupi na zidu ili rupi na zemlji kako biste znali koji ćete točno alat upotrijebiti. Vi kao poslovni čovjek imate određenu razvojnu potrebu u timu, ali ovisno o tomu o kakvoj je potrebi riječ pozvat ćete coacha ili trenera, ili oboje!
Što bi napravio coach a što trener?
Najveća razlika leži u tomu da trener većinom radi sa skupinom, dok coach većinom radi jedan na jedan. Trener razvija vještinu i izvedbu direktivnim stilom tako da eksplicitno govori što se treba raditi. Coach razvija osobu i njezin potencijal podržavajućim stilom tako da pita kako bi se nešto trebalo napraviti. Uzmimo, naprimjer, situaciju da želite sutra napraviti večeru za deset ljudi i trebate pomoć. Trener će vam reći koje točno namirnice trebate kupiti, točno će vam reći kako trebate obraditi meso, što napraviti s povrćem, kako postaviti stol. Možda će vam on prvo i pokazati, a onda je na vama da to ponovite i uvježbate točno po njegovu naputku. I dobit ćete fantastičnu večeru!
Coach će vas pitati zbog čega uopće priređujete tu večeru i što želite njome postići? Koje ozračje želite dočarati i kakva biste jela htjeli ponuditi? Koja su vaša očekivanja od ishoda večere? Kako predlažete obraditi meso i gdje eventualno možete pronaći dodatne kulinarske savjete za svoj savršen recept. I dobit ćete fantastičnu večeru!
Jedan govori, drugi pita. Nije jedan pristup bolji od drugoga, nego se radi o tomu kad primijeniti koji. Ako želite napraviti večeru za deset ljudi, a ne znate ni jaje ispržiti, dobro je upotrijebiti trenerski pristup kako bi postupno razvili vještinu kuhanja. Netko vam prvo treba reći kako se nešto radi, a ne očekivati izvrsne rezultate bez provjere vaše razvojne razine, zar ne? Ako želite napraviti večeru za deset ljudi, a već imate kulinarskoga predznanja, coach će raditi s postojećim izvorima i osvješćivati načine na koji se oni mogu kreativno upotrijebiti u izazovu pred vama i tako vam pomoći stvoriti vlastite uvide i zaključke koje ćete lakše primjenjivati dalje.
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica
