„Trener je odgovoran za postavljanje konteksta, polaznik je odgovoran za ubiranje znanja.”
– Tihana Dragičević
Drugim riječima, trener je zadužen za stvaranje prikladnoga početnoga položaja, osvješćivanje potreba i motivacije.
Nekad davno na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu na usmenomu ispitu iz metodike znali su postavljati problemska pitanja, npr. držite nastavu i odjednom primijetite da vam jedan student spava na satu – što ćete napraviti? Da vas držim u napetosti ili da vam kažem koji su odgovori? Studenti su znali odgovarati: nastavit ću kao da se nije ništa dogodilo (udari to na ponos, budući da svoj trening poistovjećujem sa samom sobom), usredotočit ću se na one budne, probudit ću studenta i postaviti mu pitanje iz gradiva itd. Što god napravili na samomu satu i nije toliko bitno, već to samo puno govori o tipu trenera koji jeste. Bitnije je što napravite tijekom stanke ili kasnije. Profesor je htio čuti: saznat ću zbog čega je spavao, upitavši izravno studenta kad budem u prilici ili raspitavši se okolo. Naime, obrazovanje, formalno ili neformalno, još uvijek spada u odgojno-obrazovnu aktivnost. Nije svejedno je li student premoren radeći dva posla kako bi uzdržavao bolesnu majku i studirao ili je samo bio vani prošlu noć, ali inače ima sve petice i uzoran je; u oba slučaja vaš trenerski stil iz nekoga razloga ne dopire do njega. O čemu god da se radi, povratna obavijest zlata vrijedi jer možete intervenirati, na njemu ili na sebi. To je trenerska odgovornost.
Iako nas hrvatski jezik opet lovi u klopku,
engleski nam daje malo više podataka što se tiče odgovornosti. Koliko ste sad zbunjeni? Naime, u engleskomu se riječi responsible i accountable obje prevode kao odgovoran, zato i jesu svi zbunjeni, pogotovo roditelji i voditelji. Ti su ljudi su odgovorni za svoju djecu odnosno timove, ali istovremeno ne mogu biti odgovorni za njih. Drugim riječima oni su accountable za njih, ali ne mogu biti responsible za njih. Mogu biti responsible jedino za sebe, za to što će pojesti, kako će se obući, koji će film gledati, što će s kritikom koju su primili i kako će ju kao povratnu obavijest primijeniti u svoju metodu. Trener je odgovoran za to da ima široko znanje o svojoj ciljnoj skupini, njihovim potrebama, komunikacijskim stilovima, načinima nošenja sa situacijama „što ako“ i odgovoran je isprobati sve dostupne i stvarne mogućnosti kako bi dopro do polaznika. Međutim, u jednomu trenutku krug njegove responsibility prestaje, a počinje krug polaznikove responsibility.
Ova razlika ne služi za to da trener mahne rukom i da kaže, „ja tu ništa ne mogu, oni su nemogući“. U toj njegovoj izjavi skriva se neznanje, nema dovoljno znanja vidjeti što njegovu polazniku treba, a pogotovo kako mu to dati. Krivnju/ odgovornost uvijek je lakše svaliti na drugoga, zar ne? Ova razlika služi rasterećenju stresa koji sami sebi nametnemo kad kao treneri držimo sebe odgovornima za stvari za koje realno ne možemo biti odgovorni. S druge strane, trebalo bi se pozabaviti i s osjećajem krivnje koja je nažalost duboko usađena u našu kulturu, ali to je već tema za drugu knjigu.
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica
