Zašto zaboravljamo i što to znači za trenera?

by | Blog, Trening

  • Maratoni su bolji od sprintova.
  • Manje je više. Manje tema, podrobnija obrada svake (npr. obrada = uvođenje + objašnjavanje + vježba 1, 2, 3, 4 + ponavljanje 1, 2, 3 + vlastita reprodukcija).
  • Korištenje zadataka za zagrijavanje.
  • Korištenje popratnih aktivnosti, tzv. follow-up (ovdje možete uključiti i moderne digitalne tehnologije da bude zanimljivo).
  • Najbolje se uči kad se uči nekoga drugoga (inovativne metode rada).

           

  „Ne možeš staroga konja naučiti novim trikovima.“ – stara narodna

Pa ipak, ja to radim godinama. Je li pretjerano provokativno ako odrasle usporedim s konjima? Hoću li pobuditi bijes kod čitatelja koji se nađu uvrijeđeni? Ali, razmislite! Ja sam prva konj kad se nađem u ulozi polaznika. Ne toliko zbog profesionalnih deformacija koje mi često ne daju mira jer primjećujem svakojake trenerske pojedinosti, nego zbog toga što sam izgrađena ličnost, imam konkretna očekivanja, najčešće mislim da sam popila svu pamet svijeta (neka onaj tko je pobjegao od svojega ega baci prvi kamen) i točno znam što hoću. Trik je u tomu da poznajete svoje polaznike i zamke u koje upadaju prije nego što u njih upadnu kako biste im pomogli zaobići ih, glatko i bezbolno vodeći ih procesom učenja. Ovo cijelo poglavlje možete čitati i s gledišta polaznika i s gledišta trenera, koristit će vam u obama slučajevima.

Zašto zaboravljamo?

„Opet mi je onaj Nijemac došao i razmjestio sve stvari po kući, žali se baka unuku. Unuk se čudi: Koji Nijemac? Baka viče: Alzheimer!“ – nepoznat autor

Pod zaboravljanjem podrazumijevamo potpuno ili djelomično, trajno ili privremeno gubljenje onoga što smo naučili, nemogućnost reprodukcije ili prepoznavanja naučenoga materijala, ili kad više nema uštede pri pokušaju ponovnoga učenja. Herman Ebbinghaus prvi je utvrdio nejednak tijek zaboravljanja (Ebbinghaus, 1913). Ono je u početku vrlo brzo, zatim sve sporije i sporije, što je i prikazao krivuljom zaboravljanja, kao što možete vidjeti niže. Ova krivulja najviše i najbolje opisuje zaboravljanje besmislenoga materijala. Smisleni sadržaji imaju puno sporiji tempo zaboravljanja jer se vežu i nadograđuju postojeća znanja, sjećanja i zapamćene pojedinosti. Bitne ideje nekoga teksta naročito se teško zaboravljaju jer te ideje najčešće okinu čitateljeva uvjerenja i pretpostavke koje vrednuje. Kao kad netko modnoga dizajnera pokudi zbog onoga što je taj dan obukao – neće taj komentar lako zaboraviti jer on vjerojatno o sebi smatra sljedeće: „Ja sam modni dizajner i oblačim se promišljeno i s pažnjom. A ako se oblačim s pažnjom, to znači da rezultat mora biti otkačen, svjež i moderan.“

Ebbinghaus je učio nizove besmislenih slogova i zatim mjerio kolika je ušteda u vremenu kad ponovo uči isti popis nakon određenih vremenskih razmaka. Zaboravljanje je bilo sve veće s prolaskom vremena, ali ova povezanost nije linearna: u prvih 20 minuta zaboravi se čak 42 % naučenoga besmislenoga materijala, nakon jednoga sata nešto više od polovine (56 %), nakon 24 sata 66 %, a nakon mjesec dana 79 %. (Ebbinghaus, 1913)

Kad se, s druge strane, prihvatio učenja smislenoga sadržaja, učeći napamet duge strofe iz Byronova Don Juana, dobio je sličan oblik krivulje, ali je ona bila plića. Nakon 22 godine ponovo je naučio Don Juana te je ustanovio postojanje uštede pri učenju.

Senzomotorno učenje, učenje vještina, osobito je otporno na zaboravljanje. Čak i nakon više godina postoji relativno maleno zaboravljanje kad su u pitanju daktilografija ili sportske vještine. Ništa ne može nadmašiti tzv. Vezu ruka-mozak, odnosno učinak koji stvara uključivanje pokreta i tijela u proces učenja (Eagleman, 2015).

Važnu ulogu igra i način na koji su sjećanja usidrena u naš mozak, objašnjava neuropsiholog Boris Suchan za njemački Institut kognitivnih neuroznanosti. „Većina nas nauči voziti bicikl u djetinjstvu. No, kako odrastemo, mnogi od nas prestanu voziti bicikl i pospreme ga u garažu. Godinama kasnije, kad ponovo otkrijemo te relikvije i sjednemo na njih, kao da ih nikad nismo prestali voziti.

Ovo je iznenađujuće zato što nas naše sjećanje u toliko drugih slučajeva iznevjeri, kao što je prisjećanje imena mjesta ili osoba koje smo nekoć poznavali ili gdje smo ostavili ključeve. Kako je stoga moguće da možemo voziti bicikl kad to nismo godinama radili?“ Izgleda da su drugačija pamćenja pohranjena u različitim dijelovima našega mozga. Kako navodi Lech (2013: 254), dugotrajno pamćenje podijeljeno je na dva dijela: deklarativno i proceduralno.

Lech dalje ističe da postoje dvije vrste deklarativnoga pamćenja: prisjećanje iskustava poput dana kad smo krenuli u školu i našeg prvog poljupca nazivaju se epizodičko pamćenje. Ova vrsta prisjećanja naše je tumačenje epizode ili događaja koji se dogodio. Činjenično znanje, s druge strane, poput glavnoga grada Francuske, dio je semantičkoga pamćenja. Ove dvije vrste deklarativnoga pamćenja imaju jednu zajedničku stvar – svjesni ste znanja i možete prenositi svoja sjećanja drugima.

 Prema Lechu, vještine poput sviranja instrumenta ili vožnje bicikla su, međutim, usidrene u drugomu sustavu koji je zove proceduralno pamćenje. Kao što i sam naziv kaže, ova vrsta pamćenja odgovorna je za način izvođenja određenih radnja. Jedno od najvažnijih istraživanja odvojenih sustava pamćenja ono je na epileptičaru Henryju Gustavu Molaisonu (H. M.). U 1950. podvrgnuo se odstranjivanju dijelova mozga, uključujući i velike dijelove hipokampusa. Poslije operacije liječnici su ustanovili da iako se broj njegovih napadaja smanjio, H. M. nije bio u stanju oblikovati nova sjećanja. Mnoga su se od njegovih sjećanja iz vremena prije operacije također izbrisala. Kako bi naučili više o njegovoj amneziji, neuropsiholozi su obavili razna ispitivanja. U jednomu su ga pitali da nacrta peterokraku zvijezdu na papiru gledajući u nju i svoju ruku samo u ogledalu, što znači da je slika bila zrcalna. Iako su se H. M.-ove vještine koordinacije poboljšale kroz nekoliko dana dok je izvodio ovaj zadatak, nikad se nije sjećao da ga je izvodio. To znači da je mogao razviti novo proceduralno pamćenje, ali ne i deklarativno.

Lech se naposljetku pita je li proceduralno znanje u osnovi stabilnije od eksplicitnoga znanja? Izgleda da je proceduralno znanje otpornije na gubitak i traumu. Jednu stvar koju zasigurno znamo jest da se jednostavni sljedovi pokreta koje internaliziramo, čak i u davnoj prošlosti, obično sačuvaju za cijeli život. Ili, kako kaže izreka, „poput vožnje bicikla“.

Što je sadržaj koji se uči smisleniji, to se on sporije zaboravlja. Ipak, pritom je važan i način na koji se uči. Najmanje se zaboravi ako je nešto naučeno uviđanjem problemske situacije. Ako je polaznik sam uspio riješiti neki problem i dobio uvid u nj, što nužno znači i da ga je dodatno povezao s nekom emocijom, a da mu to nitko nije samo izložio, dugo će pamtiti to učenje. Zbog toga se takav način upijanja novih stvari zove još i iskustveno učenje. Jednom kad polaznik sam dođe do svoje ideje o nečemu, predavanje ex cathedra čini se kao puko uvjeravanje koje vrlo često izađe kako je i ušlo. Ako je to iskustveno učenje povezano s motorikom, nekom vrstom pokreta, to je dobitna kombinacija!

Pored vrste sadržaja, ostali čimbenici o kojima ovisi brzina zaboravljanja jesu stupanj naučenosti i vremenska raspoređenost učenja. Sadržaj koji nije naučen dovoljno (do određene mjere, npr. jednokratno ponavljanje bez greške) brže se zaboravlja od prenaučenoga gradiva (kad polaznik uči i nakon što je zadovoljio mjerilo učenja).

Ebbinghaus (1913) je također utvrdio da se sadržaj sporije zaboravlja ako ga učimo vremenski raspoređeno, a ne usredotočeno. Drugim riječima, cijeli mjesec tri puta tjedno pomalo umjesto noć prije ispita u knjižnici.

Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica

Kategorije tema

https://elevate.hr/andragogija/

Preuzmi E-book koja u sebi sadrži 5 metoda samocoachinga

Samocoaching, vještina koju svatko može razviti i koja vam može pomoći s nošenjem i žvakanjem svakodnevice. Darujem vam 5 od 20 metoda koje sam osmislila.

E-book smo vam poslali na vašu email adresu.