🛠️
Dragi naši coachevi, ova stranica upravo dobiva novo ruho. Sve bitno je tu, ali možda ćete naići na pokoju nedorečenost u međuvremenu. Stižu i nove fotke! Ako vas nešto konkretno zanima ili primijetite grešku — javite nam se na hrvoje@elevate.hr
Coaching supervizija · EMCC ESIA
Elevate · Tihana Dragičević

Radiš s ljudima.
Tko radi s tobom?

Svaki coach ima slijepu pjegu. Pitanje je samo vidiš li je ti — ili je vidi tvoj klijent. Supervizija nije znak da nešto ne znate. Znak je da ste dovoljno ozbiljni prema svojoj praksi da tražite prostor za refleksiju, rast i etičku provjeru.

1.000+ Sati supervizije
13+ Godina coaching prakse
EMCC ESIA Supervizijska akreditacija
HR · NL · UK Internacionalno iskustvo
Što je supervizija

Prostor za coacheve koji žele raditi bolje — ne samo više.

Zamislite da imate nekoga tko gleda vaš rad izvana — ne da vas ocjenjuje, nego da vidi ono što vi ne možete vidjeti dok ste u procesu s klijentom.

Coaching susret završi. Osjećate da nešto nije sjelo — ali ne znate što. Ili znate što, ali ne znate zašto se to uvijek ponavlja s određenim tipom klijenta. Ili ste izašli iscrpljeni na način koji ne možete objasniti. Supervizija je prostor gdje te rečenice dobivaju nastavak.

Nije to evaluacija ni ocjenjivanje. To je strukturirani razgovor s iskusnim supervizorom koji vam pomaže promišljati vlastitu praksu, prepoznavati slijepe točke i jačati profesionalnu etiku. Partnerstvo koje propelira coaching praksu naprijed — jer i coachevi trebaju nekoga tko će im postavljati prava pitanja.

Supervizija je u naprednim coaching zajednicama (ICF, EMCC) prepoznata kao standard profesionalne prakse — ne iznimka, nego norma.

"Supervizija je interakcija koja se događa kada mentor ili coach svoje iskustvo u coachingu ili mentorstvu podijeli sa supervizorom, kako bi dobio podršku, pokrenuo reflektivni dijalog i zajedničko učenje, za razvoj i dobrobit mentora ili coacha, njegovih klijenata i njihovih organizacija."

— EMCC, 2018

"Na coaching donosim osobne teme. Na superviziju donosim svoju praksu. Ali iza prakse uvijek stojim ja — sa svim svojim temama, obrascima i slijepim pjegama. Zbog toga supervizija nije samo razvoj prakse. To je razvoj čovjeka koji tu praksu živi. I jedno i drugo rastu zajedno — eksponencijalno."

— Tihana Dragičević
Što supervizija nije

Nije terapija — ne bavimo se vašom prošlošću, bavimo se vašom praksom

Nije evaluacija — nitko vas ne ocjenjuje niti provjerava

Nije mentoring — ne dobivate gotove odgovore i recepte

Nije intervizija — nije vršnjačka razmjena, nego rad s iskusnom supervizorom

Model "7 očiju" — metodološki okvir

Jedan od najpoznatijih supervizijskih modela, koji je razvio Peter Hawkins 1985. godine, i koji se i danas koristi kao referentni okvir u supervizijskoj praksi diljem svijeta.

Model opisuje sedam perspektiva kroz koje supervizor — zajedno s coachom — promatra coaching odnos. Nije dovoljno gledati samo što se događa s klijentom. Iskusni supervizor ima na umu sve slojeve istovremeno:

1 Klijentova situacija — što klijent donosi, kakav je sadržaj
2 Coacheve intervencije — što coach radi, kako odgovara
3 Odnos coach–klijent — dinamika između njih, što se događa u prostoru između
4 Coachev unutarnji svijet — što coach osjeća, misli, izbjegava
5 Supervizijski odnos — što se događa između coacha i supervizora u ovom trenutku
6 Supervizorova reakcija — što supervizor osjeća i što mu to govori
7 Širi kontekst — organizacija, kultura, sustav u kojemu se coaching odvija

Rezultat je uvid koji sam coaching susret ne može dati — jer je coach uvijek unutar procesa, ne izvan njega. Supervizija je taj korak natrag. I naprijed.

▶ Video — što supervizija jest
[ Uploadaj video URL ]
Prepoznaješ li se?

Prepoznajete li se?

Pročitajte. Ako se prepoznate u ijednoj rečenici — supervizija je za vas.

Izađete iz susreta i ne znate je li bilo dobro.
Treći klijent zaredom s istom temom. Pitate se je li to slučajnost.
Nešto ste osjetili u sesiji i niste sigurni što s tim.
Nakon nekih susreta osjećate se iscrpljeno — i ne znate zašto.
Pitate se: kakav sam ja zapravo coach?
Ne znate gdje su vaše granice u radu — i bojite se to istražiti.
Radite dulje nego što trebate jer se ne možete odlijepiti od klijenta.
"Sve to je supervizija. I sve to je dobrodošlo."
Za koga

Za koga je supervizija?

Za akreditirane i neakreditirane coacheve. Za edukatore i trenere. Za sve koji rade s ljudima i žele raditi dobro — ne samo učinkovito.

01

Aktivni coachevi u privatnoj praksi

Radite s klijentima i osjećate potrebu za prostorom gdje možete propitivati vlastite pretpostavke i obrasce bez osude.

02

Coachevi u organizacijama

Interni coaching u korporativnom okruženju nosi specifične izazove — sukob interesa, hijerarhija, lojalnosti. Supervizija daje alate za navigaciju tim terenima.

03

Polaznici Škole coacheva

Supervizija je sastavni dio puta prema akreditaciji. Počnite graditi svoju praksu s pravom podrškom od prvog dana.

04

ICF i EMCC akreditirani coachevi

Za obnovu akreditacije i kontinuirani profesionalni razvoj — supervizija je preporučena ili obvezna komponenta, ovisno o razini.

05

Edukatori i treneri

Grupna dinamika, uloga stručnjaka, pritisak rezultata — supervizija poznaje te terene. Nije namijenjena samo coachevima.

KOME NAJVIŠE TREBA I ZAŠTO NE DOLAZE

Kome je supervizija najpotrebnija — i zašto je ne koriste

Paradoks početnika. Oni kojima je supervizija najpotrebnija — najrjeđe je koriste. Misle da još nisu "dovoljno dobri" da imaju što donijeti. Strahuju od prosudbe. Financije je teška upravo kad su prihodi najmanji. I čekaju — "kad skupim više iskustva, onda ću."

"Čekaš da budeš dovoljno dobar za superviziju. To je kao čekati da budeš dovoljno zdrav za liječnika."

Kulturni kontekst

Postoji tiha, neizgovorena pretpostavka koja kruži u profesionalnim krugovima: da onaj tko zna — ne treba pitati. Da je kompetentnost stanje u kojemu se više ne pojavljuju dvojbe. Da je traženje podrške dokaz da nešto nedostaje, a ne dokaz da si svjestan što imaš.

Taj obrazac ima kulturološke korijene koji sežu dublje od coachinga. Ego koji brani teritorij, hijerarhija koja nagrađuje one koji imaju odgovore, sredina koja čita pitanja kao nesigurnost — sve to gradi zid između profesionalca i podrške koja mu treba.

A onda, ispod toga —

"Na Balkanu smo odrasli uz poruku da se snađeš sam. Samo slabi traže pomoć. I onda postanemo coachevi koji pomažu drugima da traže pomoć — a sami ne tražimo."

Supervizija nije slabost. To je standard koji zreli profesionalci postavljaju za sebe.

Zašto ne dolaze
"Još nisam dovoljno iskusan."
"Ne znam što bih donio/la."
"Skupo je kad tek kreće."
"Čekam da skupim više iskustava."
Supervizija nije nagrada za akreditaciju. To je alat za svakoga tko radi s ljudima i želi raditi dobro.
TRI ASPEKTA SUPERVIZIJE

Tri razine svakog supervizijskog susreta

Svaka supervizija istovremeno radi na tri razine. Ne biramo koje — sve tri su uvijek prisutne, samo različito naglašene ovisno o onome što donosite.

Aspekt 01

Normativni

Kvaliteta i etika

Jeste li sigurni u svom radu? Radite li unutar granica svoje kompetencije? Postoje li etička pitanja koja se pojavljuju a niste sigurni kako ih riješiti?

Normativni aspekt supervizije pazi na vas kao profesionalca koji je odgovoran prema klijentima, prema struci i prema sebi. Uključuje praćenje granica, povjerljivosti i rada unutar razina coaching kompetencija.

Aspekt 02

Formativni

Razvoj i učenje

Rastete li kao coach? Vidite li obrasce koji se ponavljaju — u vašim klijentima, ali i u vama? Postoji li nešto što stalno radite na isti način, a rezultati nisu kakvi bi mogli biti?

Formativni aspekt supervizije prati vaš razvoj u vremenu. Uključuje razmjenu iskustava, povezivanje teorije s praksom, prepoznavanje transfera i paralelnih procesa. Ne jednu sesiju, nego cijeli put.

Aspekt 03

Restorativni

Energija i dobrobit

Imate li energiju za ovaj posao? Nosite li klijente kući? Osjećate li da je nečija energija prešla na vas — i ne znate kako je odložiti?

Coach koji ne brine o sebi, ne može dugo brinuti o drugima. Restorativni aspekt supervizije je prostor gdje se to smije reći naglas — i gdje se uči kako upravljati vlastitom energijom.

Case studiji iz prakse
Normativni "Nisam siguran/na mogu li raditi s ovim"

Coach s dvije godine prakse dobiva novog klijenta. Već na prvom susretu klijent počne govoriti o gubitku — nedavno mu je umro otac, s kojim nikad nije razriješio odnos. Teška tema, ali ne i neuobičajena. Problem nastaje tiho, iznutra. Coach nije u stanju biti prisutan. Počinje se fidžati, prebrzo nudi reframe, mijenja temu kad god se klijent previše približi emociji. Nakon susreta shvati zašto — i sam je izgubio roditelja, prije samo godinu dana, i nije to obradio.

Na superviziju donosi pitanje: mogu li ja uopće raditi s ovim klijentom? U superviziji se otvori nešto važnije od odgovora na to pitanje. Ne samo može li ili ne može — nego što se zapravo događa u njemu kad klijent plače. Kakva je to emocija? Je li to suosjećanje ili je to njegova vlastita bol koja traži izlaz? Zaključak nije bio uputi klijenta dalje. Zaključak je bio: idite vi prvo negdje. Coaching počinje s coachom.

Što supervizija otvara: granica između coacheve osobne teme i klijentovog prostora. Kada vlastita povijest postaje smetnja — i kako to prepoznati prije nego klijent to osjeti.

Normativni "Klijent i ja postajemo prijatelji"

Godinu dana coaching odnosa. Klijent je napravio velik pomak — promijenio posao, sredio odnos s partnerom, prestao se bojati konflikta. Coach je dio tog puta. I klijent to zna. Počelo je s produženim susretima — samo još pet minuta. Onda s porukama između susreta, neformalnim. Onda s kafom nakon susreta koja traje sat vremena. Onda s klijentovim pozivom na rođendan. Coach ne zna je li to problem. Klijent je divna osoba. Odnos je topao i iskren. Zar to nije dokaz dobrog coaching odnosa?

Na superviziji se pojavi pitanje koje coach nije postavio sam sebi: tko ima koristi od ovog prijateljstva — klijent ili ti? Tišina. Pa polako: meni je lijepo što me on voli. Što me gleda kao nekoga tko mu je pomogao. Ne znam kako bi izgledalo kad bih postavila granicu.

Što supervizija otvara: potreba coacha za potvrdom — jedna od najtišijih, najopasanijih slijepih pjega u coaching odnosu. Granica nije hladnoća. Granica je struktura koja štiti klijenta — i coacha.

Normativni "Radim s dvoje iz iste organizacije"

Coach radi s direktorom prodaje i s voditeljem tima koji direktno njemu odgovara. Oboje su klijenti iste tvrtke, oboje plaća HR. Coach je to prihvatio — to je uobičajeno u korporativnom kontekstu. Do četvrtog susreta s voditeljem tima sve izgleda uredno. Onda voditelj počne govoriti o svom direktoru. Kako ga ne sluša. Kako ga mikromanagira. Kako razmišlja o odlasku.

Coach zamrzne. Jer zna — iz direktnih razgovora s direktorom — da direktor planira reorganizaciju u kojoj ovaj voditelj ima ključnu ulogu. I da direktor ima potpuno drugačiju sliku situacije nego što je voditelj opisuje. Na superviziji coach nije mogao jasno reći što osjeća. Kao da sam uhvaćen između dva vatrena zida. I ne mogu ni jednom pomoći jer znam previše o drugom.

Što supervizija otvara: conflict of interest koji nije uvijek vidljiv na početku. Kad raditi s više klijenata iz iste organizacije postaje etički problem koji se ne može riješiti boljom tehnikom — nego samo jasnom odlukom.

Formativni "Privlačim isti tip klijenta"

Treći put zaredom. Treći klijent s temom kontrole. Prva klijentica — menadžerica koja ne može delegirati. Drugi klijent — poduzetnik koji mora biti u svemu. Treća klijentica — majka koja kontrolira odraslu djecu i pita se zašto su se udaljili. Coach primijeti obrazac. Ali ga gleda kao zanimljivost, ne kao signal.

Na superviziji počne ga gledati drukčije. Supervizor postavi jedno pitanje: što ti osobno radiš s kontrolom? Coach se nasmije. Pa se zaustavi. Pa kaže: sve. Ispada da coach bira klijente nesvjesno — ili ih privlači nesvjesno — upravo tamo gdje prepoznaje svoju vlastitu temu. Nije to problem sam po sebi. Problem je kad coach misli da radi na klijentovoj temi, a zapravo obrađuje svoju.

Što supervizija otvara: paralelni proces između coacha i klijenta. Ono što coach nosi — privlači. Prepoznavanje toga nije slabost. To je jedan od najtežih i najvažnijih koraka u razvoju prakse.

Formativni "Ne znam što se događa u tišini"

Susret ide dobro. Klijent postavi nešto važno, zastane, gleda u zid. Tišina. Pet sekundi. Deset. Petnaest. Coach progovori. To se ponavlja. Svaki put kad klijent uđe u neku dublju zonu — coach uđe s pitanjem, s reframeom, s nečim. Uvijek nešto. Uvijek na vrijeme da se rupa ne otvori previše.

Na superviziji coach kaže: mislim da dobro radim s tišinom. Supervizor pita: koliko dugo ju možeš izdržati? Pa... ne znam. Dok traje. A koliko dugo traje? Coach se zamisli. Možda... deset sekundi? Počne se otvarati nešto što coach do tada nije nazvao: strah. Ne od tišine klijenta — nego od vlastite. Što ako ništa ne dođe? Što ako ne znam što reći? Što ako se klijent zapita zašto mi plaća?

Što supervizija otvara: tišina nije praznina koju treba popuniti. Ona je prostor u kojemu klijent završava misao koju još nije izgovorio. Coach koji je ne može podnijeti — krade klijentu taj prostor. I ne zna da to radi.

Formativni "Klijent ne napreduje — ili ja ne vidim napredak?"

Šest susreta. Klijent dolazi svaki put s novim problemom. Rješavaju ga zajedno. Sljedeći put — novi problem. Coach počne sumnjati: ide li ovo negdje? Na superviziju donosi pitanje: jesam li ja dobar coach ovom klijentu? Supervizor pita: što bi za tebe bio znak napretka? Coach objasni — klijent bi trebao donositi odluke brže, trebao bi biti manje u glavi, trebao bi pokazati više inicijative.

A što klijent kaže o napretku? Tišina. Coach se sjeti — nikad ga nije direktno pitao. Pretpostavio je. I u toj pretpostavci bila je cijela priča: coach je imao sliku kako klijent treba izgledati kad naraste. I gledao je klijenta kroz tu sliku — ne kroz klijentovu. Kad su sljedeći put razgovarali, klijent je rekao: ovo mi je najkorisniji period u zadnje dvije godine. Osjećam se konačno kao da imam prostor misliti.

Što supervizija otvara: coachev model uspjeha nije klijentov model uspjeha. Napredak koji se ne vidi u coachevim kategorijama — i dalje postoji. Supervizija uči coacha razlikovati: radim li ja prema klijentu — ili prema sebi?

Restorativni "Jedva čekam da susret završi"

Coach radi. Funkcionira. Pita prava pitanja, drži strukturu, klijenti su zadovoljni. Iznutra — drugačija slika. Negdje oko trećeg klijenta u danu počne gledati na sat. Računa koliko još ima. Razmišlja o ručku, o mejlu koji nije odgovorio, o bilo čemu osim ovog trenutka. Klijentima to nije vidljivo. Ili jest — ali ne znaju to nazvati.

Na superviziju ne dolazi s tim. Dolazi s tehničkim pitanjem o jednom klijentu. Supervizor sluša, pa pita nešto sasvim drugo: kako si ti? Coach se zaustavi. Pa kaže: umoran. Ali to je normalno, zar ne? Ispostavi se da već šest tjedana radi bez slobodnog dana. Da je zadnji put bio na odmoru prije osam mjeseci. Da misli da je malo umoran — dok tijelo komunicira nešto sasvim drugo.

Što supervizija otvara: izgaranje koje funkcionira nije manje opasno od onog koje ne funkcionira. Kada coach prestane biti prisutan — klijenti to plate. Supervizija je prostor gdje se to smije reći. I gdje se prepozna — prije nego postane nešto od čega treba oporavak, a ne samo odmor.

Restorativni "Klijentov gnjev je ušao u mene"

Coach završi susret s klijentom koji je satima govorio o svom šefu. Kako je nepravedan, kako ga ne vidi, kako sabotira sve što pokuša napraviti. Coach je slušao, postavljao pitanja, pratio klijenta. Susret je završio dobro — klijent je otišao lakši.

Coach nije. Ostatak dana osjećao se neobično nadraženo. Prema večeri shvati da je ljut. Na klijentovog šefa. Na čovjeka kojeg nikad nije upoznao, čije ime zna samo iz priča. Sjedi i misli: kakav je to čovjek koji tako postupa s ljudima? I onda se zaustavi. Odakle ovo? Na superviziji to postane tema. Ono što se dogodilo ima ime — paralelni proces. Klijentova emocija prešla je na coacha. Coach je nosio klijentov gnjev umjesto klijenta.

Što supervizija otvara: emocionalna zaraženost nije znak slabosti niti loše tehnike. To je signal da je odnos bio živ i stvaran. Ali coach koji ne prepozna što je njegovo, a što je klijentovo — ne može ni jednom od njih zaista pomoći. Supervizija uči razlikovati: što sam donio u susret, što sam ponio iz njega — i što zapravo pripada meni.

Restorativni "Radim previše za klijenta koji radi premalo"

Svaki susret coach pripremi detaljno. Donosi resurse, bilježi između susreta, promišlja klijentovu situaciju i kad nije s njim. Klijent dolazi, priča, klima glavom — i ne radi ništa od dogovorenog između susreta. Sljedeći put kaže: pa nismo stigli, ali hajdemo dalje. Coach se trudi još više. Klijent se trudi jednako malo.

Na superviziji coach iskaže frustraciju: ne razumijem, ja radim više od njega na njegovom životu. Supervizor pita: a čiji je to život? Rečenica padne teže nego što je očekivao. Počne se otvarati obrazac koji coach prepoznaje — i izvan coachinga. Sklonost da preuzme odgovornost kad je vidi neiskorištenu. Strah od toga da netko propadne ako on ne učini dovoljno. Potreba da bude koristan — toliko da ponekad postane klijentova motivacija umjesto klijenta.

Što supervizija otvara: zamor spašavatelja jedan je od najčešćih i najtiših oblika izgaranja u pomagačkim profesijama. Coach koji nosi klijenta — ne pomaže mu da hoda. Supervizija vraća odgovornost tamo gdje pripada: klijentu. I coachu daje dozvolu da prestane biti jedini koji se trudi.

MODALITETI SUPERVIZIJE

Koji oblik supervizije vam odgovara?

Individualna

Jedan na jedan

Jedan na jedan s supervizorom. Najdublja razina — prostor koji je samo vaš, bez dinamike grupe koja odvlači pažnju. Idealno za kompleksne slučajeve, osobne obrasce koji se ponavljaju, etičke dileme i teme koje zahtijevaju potpunu prisutnost.

"Individualna supervizija je kao čistka tvrdog diska. Grupna je kao nadogradnja operativnog sustava."

Grupna

Zatvorena peer grupa

Iste osobe, kroz vrijeme, zajednički prostor. Učite i od svog materijala i od tuđeg — ponekad tuđi slučaj osvjetli vaš vlastiti bolje nego da ste ga direktno donijeli. Zatvorena grupa znači da se povjerenje ne pretpostavlja — gradi se od prvog do zadnjeg susreta.

Peer / Intervizija

Vršnjačka razmjena

Vršnjačka razmjena bez formalnog supervizora. Nije zamjena za superviziju — ali je izvrstan most između susreta. Coachevi sličnog iskustva koji drže prostor jedni drugima. Besplatno, dostupno, podcijenjeno.

"Intervizija je kao vježbalište. Supervizija je kao rad s trenerom. Oboje trebate — jedno bez drugog ima rupe."

FILOZOFIJA I PRISTUP

Sistemski pristup. Tijelo i emocije kao izvor podataka.

Tihana bazira supervizijski rad na integrativnom i sistemskom pristupu — što znači da ne gleda samo na coaching tehnike, nego na cijelog čovjeka koji ih izvodi.

Tijelo, emocije, pretpostavke, odnosi — sve je relevantno. Jer ono što se događa u supervizijskom prostoru često je zrcalo onoga što se događa u coaching prostoru.

Ontološki okvir koji Tihana donosi promatra tjelesnost, jezik i raspoloženje ne kao pozadinu rada — nego kao sam rad.

"Vjerujem da smo supervizor i coach partneri na putovanju koje ga propelira naprijed — poslovno i privatno. Kapacitet supervizije daleko premašuje ono što se vidi na površini."

— Tihana Dragičević, EMCC ESIA supervizorica
Integrativni pristup Sistemski okvir Ontološki coaching Tjelesna prisutnost Emocionalna inteligencija
KAKO TEČE SUPERVIZIJA

Strukturirano. Povjerljivo. Personalizirano.

01

Uvodna konzultacija

Besplatan razgovor o vašoj coaching praksi, trenutnim izazovima i očekivanjima. Zajedno definiramo fokus i format koji vam odgovara.

02

Individualna ili grupna

Supervizija se odvija jedan-na-jedan ili u zatvorenoj peer grupi coacheva. Oba formata imaju svoju vrijednost i prilagodljiva su ritmu vaše prakse.

03

Refleksija i uvidi

Svaka sesija donosi konkretne uvide o vašem coachingu — o tome kako radite, zašto reagirate kako reagirate i što možete drugačije. Uz svaki susret preporučamo i kratko pisanje u Dnevnik supervizije — 20 do 30 minuta refleksije koja produbi ono što se otvorilo.

04

Kontinuirani razvoj

Supervizija nije jednokratni događaj. To je tekuća praksa koja gradi etičnu, svjesnu i samoobnavljajuću coaching prisutnost. EMCC preporuča jednu superviziju na svakih 30 do 35 sati coachinga, minimalno 4 sata godišnje.

Obrazovanje i certifikati

Obrazovanje i certifikati

Kronološki pregled formalnih edukacija i akreditacija.

2022
Coaching Supervision
Bluesky International, UK
2020
EMCC EIA Senior Practitioner
Individualna akreditacija
2019
Team coaching
David Clutterbuck Partnership, UK
2017
Systemske konstelacije
Olde Vechte & Intuition in Business, NL
2015
Professional Coaching & Mentoring
Oxford Brookes University / OCM, UK
2013
NLP Master Practitioner
Tenodi Consulting, HR
2010
NLP Coaching training
Olde Vechte, NL
2009
Personal Development Education 1&2
Olde Vechte, NL
📷 Fotografija Tihane
Akreditacije
● EMCC ESIA — European Supervision Individual Accreditation (najviša supervizijska razina) ● EMCC EIA Senior Practitioner ● ICF PCC ● Osnivačica Elevate coaching škole ● Suosnivačica San Supervision Adria Network platforme
Vaša supervizorica

Tihana Dragičević

Tihana je jedna od rijetkih EMCC ESIA akreditiranih supervizorica u regiji — što znači da njezina supervizijska praksa ispunjava najviše europske standarde za supervizore.

Sa skoro 2 desetljeća coaching iskustva, Tihana zna što znači biti coach koji raste — i koja su pitanja koja zaista pomiču praksu naprijed.

Radi u integrativnom i sistemskom okviru, uz poseban naglasak na tjelesnu i emocionalnu dimenziju coaching odnosa. U superviziji radi s cjelovitim coachom — ne samo s tehnikom.

Više od 1.000 sati individualnih i grupnih supervizija. Suosnivačica San Supervision Adria Network platforme.

"Vjerujem da je svatko od nas vlastito remek-djelo — i da coaching supervizija pomaže coachevima da budu bolji svjedoci tog procesa."

— Tihana Dragičević, EMCC ESIA supervizorica
Česta pitanja

Pitanja koja se pojavljuju

Nisam akreditirani coach, mogu li doći? +

Možete. Supervizija nije nagrada za akreditaciju. To je alat za svakoga tko radi s ljudima i želi raditi dobro.

Što ako nemam konkretan slučaj za donijeti? +

Donesite zbunjenost. To je sasvim dovoljan materijal.

Tek sam završio/la edukaciju, je li prerano? +

Upravo sad je pravo vrijeme. Ne čekajte da napravite greške koje ste mogli izbjeći.

Razlikuje li se supervizija za edukatore i trenere od one za coacheve? +

Sličan proces, drugačija publika. Edukatori i treneri donose specifičan kontekst — grupna dinamika, uloga stručnjaka, pritisak rezultata. Supervizija to poznaje.

Koliko često trebam dolaziti? +

EMCC preporuča jednu superviziju na svakih 30 do 35 sati coachinga, minimalno 4 sata godišnje. Na početku prakse — češće. Ne čekajte da se nagomila.

Je li povjerljivo? +

Da. Sve što se dijeli u superviziji ostaje u superviziji — osim u slučajevima ozbiljne etičke ugroze. To je standard, ne iznimka.

Koja je razlika između individualne i grupne supervizije? +

Individualna daje dubinu i privatnost — prostor koji je samo vaš. Grupna daje širinu — učite i od tuđih tema, a dinamika grupe sama po sebi postaje materijal za rad. Nije jedna bolja od druge. Ovise o fazi prakse i onome što trebaš.

Iskustva supervizanata

Što kažu supervizanti

Sljedeći korak

Vaša coaching praksa zaslužuje pravi prostor za rast.

Supervizija nije luksuz. Za coacheve koji ozbiljno shvaćaju svoju odgovornost prema klijentima — ona je standard.

Koji paket odgovara vašoj fazi? Pišite nam — dogovaramo termin prvog susreta ili odgovaramo na sva pitanja prije nego što se odlučite.