Za sve one kojima prethodna metoda bacanja novčića nije dovoljna da bi donijeli odluku. Ponekad nismo zadovoljni s jednostavnim da ili ne. Prejednostavno je, treba nam malo „mesa“. Malo analize, malo razloga, malo tuđih perspektivi. Pa čak i ako naslućujemo što želimo, ne možemo krenuti u tom smjeru bez poštene analize. Tako je razmišljao i radio kreativni genij 20. stoljeća, Walt Disney. Ako može Disney, možemo i mi. U sljedećih par trenutaka provjerite kako.
Tijekom stvaranja prvih dugometražnih animiranih filmova, poput Snjeguljice, Pepeljuge, Pinokija, koristio se mudrim trikovima kako bi u svojoj kreativnoj radionici izvukao maksimum. Želio je čuti tri perspektive za svoje ideje, od sebe i od svojih zaposlenika. Onu sanjara, realista/planera i kritičara. Postupak igranja uloga odvijao se tijekom sastanaka u odvojenim prostorijama. Svaka uloga imala je svoju prostoriju. Jedna je bila velika, puna slika, crteža i pogodna za sanjarenje, dok je druga bila manja, opremljena za realno razmišljanje, a treća je bila najmanja i jednostavno uređena za neometano kritiziranje.
Dragi NLP, neurolingvističko programiranje, pretvorilo je ovu Disneyevu naviku u „Disneyevu strategiju uspješnosti“, koja ima moć donijeti puno više toga od same odluke. S njom možete donijeti i plan kako da odluku provedete u djelo. Dovitljivi Walt već je onda znao usmjeriti potencijal razmišljanja koji imamo i uvesti se u stanje (kroz različite prostorije i njihov postav), kako bi to i postigao. Jer je dobro znao da ako se pusti čovjeka da razmišlja kako inače razmišlja, uvijek će razmišljati na jedan te isti način.
Tako i mi sami možemo. Ne trebaju nam tri prostorije. Dovoljne su nam tri pozicije na podu. Možemo ih označiti raznobojnim papirima ili malim tepisićima. Kad smo to pripremili krećemo. Prvo stanemo na prvi tepisić, koji predstavlja Sanjara. I sanjamo. Govorimo naglas sve lijepe strane te ideje, u što bi se sve ona mogla još pretvoriti, koje su njezine koristi i koje dobrobiti donosi. Nastojimo vidjeti vlastitim očima kako to izgleda, miriše, što se čuje. Nastojimo uključiti čim više osjetila i sanjati kao da nema ograničenja. Pogotovo onih novčanih.damo si vremena, nema žurbe. I pričajte na glas. Ionako ste sami, ovo je samocoaching, nema nikoga okolo. A jače je ako se zaista čujete.
Nakon toga malo se protresite i kad ste spremni, pozicionirajte na drugi tepisić. Tu ćete biti Realista. Uzmite vremena da se smjestite u taj realistični mindset, nabacite naočale ako pomaže. I krenite. Krenite se osvrtati na vašu ideju. Uzmite u obzir samu ideju, a i ono što je sanjar rekao o njoj. Pričajte naglas. I sjetite se, vi ste samo realni, praktični, želite vidjeti kako se to može provesti u praksi. Ova uloga se nalazi na pola puta između sanjara i kritičara. Ako se ulovite da pričate iz neke druge ulove, pec po prstima i natrag u onu pravu. Kad ste gotovi, pogledajte koliko je sati i prijeđite na zadnji tepisić.
Sada ste Kritičar. Stanite kako bi kritičar stao, dišite kako bi kritičar disao. Ili sjeo, možda. Što god vam treba da uđete u ulogu. Vi ste glavni glumac, u konačnici. I pucajte. Dajte si oduška, sve ono što ste se vrlo vjerojatno morali suzdržavati reći na prijašnjim tepisićima. Dobro se slušajte.
Zanimljivo će biti vidjeti gdje ćete se najviše zadržati. Jer to označava način na koji biste inače donijeli odluku. Zato je važno da se malo više vratite na one tepisiće kroz koje ste proletjeli.
Ako vam sve ovo zvuči zgodno, super. Onda nemojte samo pričati, nego i zapišite što vam izlazi iz tih raznih usta. A ako okušate ovu tehniku i svidi vam se, onda predlažem da proguglate De Bonovih 6 šešira, za još više uloga i još kreativniji brainstorming.
Uživajte u donošenju vlastitih životnih odluka!
Link na YouTube video METODA SAMOCOACHINGA #16/20
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica
