Kad god se šminkam u svojoj kupaoni, što je u zadnje vrijeme sve rjeđe i rjeđe ne zato što se šminkam negdje drugdje, nego zato što se ne stignem ni našminkati. Uglavom, kad god to radim, onako u polumraku i na brzinu, dođe moj muž i upali ono veliko svjetlo na ulasku u kupaonu. I svaki, ali baš svaki put se i on i ja začudimo kako se ja ugodno iznenadim da bolje vidim. Počela sam pomišljati da se možda namjerno ne želim dobro vidjeti i posvetiti se koju sekundu više umjesto 60 standardnih za dotjerivanje…
Ogledalo je zapravo jedna fantastična, premalo korištena naprava. Dobro ste me čuli, i dalje mislim da je premalo korištena, iako se mase žena i muškaraca svakodnevno gledaju i naslikavaju. Oni koriste samo jedan aspekt ogledala. Kroz sljedećih par trenutaka, osvjetlat ću vam način na koji nam ogledalo može otkriti puno više od bora i pjegica.
Kad se gledamo u ogledalo, mi gledamo ono što uvijek gledamo: onaj madež, onu boru, onu sijedu, onaj razdjeljak, onaj pramen koji bježi. I to primijetite, iz vrlo humoristične blizine. Generalno se pozicioniramo jako blizu. Da kao bolje vidimo i bolje isprljamo to isto ogledalo. Ruku na srce, i da stojimo metar od ogledala ne bi uspjeli vidjeti veliku sliku, sebe iz kuta kojeg nismo navikli. Osim ako to ne napravimo namjerno.
Jer, želimo li to napraviti namjerno? Želimo li se suočiti s onim što bismo mogli vidjeti? Puno je tu slojeva, svaki sloj je nekome od nas posebno izazovan:
1. biološko starenje (kako su mi se vjeđe opustile, imam viška kila na najčudnijim mjestima, ovi podočnjaci su izgleda tu da ostanu)
2. filozofska prolaznost vremena (iz ogledala me gleda moja mama/moj tata, ne znam tko je ova osoba, zadnji put kad sam bio svjestan sebe bilo je prije 10 godina a to mi se pak čini kao prije pet minuta)
3. ontološka zbunjenost ( tko sam zapravo ja i koji su moji zaboravljeni snovi?)
Metoda ogledala je najjednostavnija metoda, doduše samo takve i biram u ovom serijalu samocoachinga, i ujedno vrlo duboka i sveobuhvatna. Doslovno vas pozivam da se usudite pogledati u ogledalo. Usudite se gledati vaš odraz. I izazovite se ne pobjeći od onoga što budete vidjeli.
Uzmi vremena pred ogledalom. U tišini. Fokusirajte se na sebe. I tek kada utišate buku u glavi i počnete razaznavati ” svoj glas” od svih ostalih, onda počnite izgovarati na glas sto zapravo mislite o sebi. Vaše mišljenje. Ne ono sto biste htjeli/trebali misliti, nego one stvarne stvari koje ionako čujete da taj vaš glas izgovara stalno. I samo promatrajte sto se događa.
Nakon nekog vremena postavite ova pitanja i pustite dovoljno tišine između njih. Barem minutu, dvije. Barem.
• Tko me gleda iz ogledala?
• Tko ja biram biti svaki dan?
• Što se pravim da ne znam?
• Što se pravim da ne znam?
• Što se pravim da ne znam?
• (nije slučajnost da piše tri puta)
• Što me sprečava da se povežem sa sobom?
• Što stoji iza mojih želja?
• Što stoji iza mojih nemira?
• Za čime žalim?
• Što sanjam?
• Tko sam ja?
• Zašto sam ja?
I uživajte u otvaranju „Zvjezdanih vrata“.
Link na YouTube video METODA SAMOCOACHINGA #19/20
Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica