Metoda samocoachinga #14/20 | TRI O: OTPUSTI

by | Blog, Coaching

Sjećate se princeze od prošlog puta? Uspjela je oprostiti samoj sebi, samo to ne znači da je oprostom odbacila sve stvari koje je muče. One su još uvijek tu, kao vreća od 100 kila na leđima.

Iako braća blizanci, Oprost i Otpuštanje su vrlo bliski, ali su svejedno dva koraka.

Otpuštanje je posljednji korak u Tri O metodi. I najteži. Jer ne želimo pustiti ono što smo godinama čvrsto držali, navikli smo se na stisak i na manjak cirkulacije u tom dijelu tijela. Jer što ako toga više ne bude, što ako više ne bude bilo problema? Što će biti onda? jedno veliko Ništa! I to nepoznato nas straši više od ovog već poznatog strašnog. Pa ustrajemo. I postajem sve truliji i truliji.

Jeste li uopće svjesni koliko je težak teret koji nosite? Stalno, 24 sata dnevno. Ne mislim pri tome samo na ove oproštene stvari od prošli put kojima je rok trajanja odavno istekao. Mislim i na brige, strahove, uvjetovanja. Tuđe brige, tuđe strahove, tuđa uvjetovanja. Mislim na krikove boli koje gutate i na slojeve šutnje kojom se kitite. Mislim na sve ono što vas tereti, a više mu nije mjesto s vama. Na vama, u vama. Nema što tu više raditi. Kako mora da ste smoždeni od navlačenja tog tereta svuda uokolo. I nije ni čudo da se ne možete uspraviti i udahnuti.

Ispričat ću vam još jednu priču, ovoga puta ne klasičnu bajku, nego jednu zen mudrost. Hvala Dereku Linu.

“Jednog dana, mudrac učeniku dadne praznu vreću i košaricu punu krumpira. “Razmisli o svim ljudima koji su u skorije vrijeme rekli ili učinili nešto protiv tebe, posebno onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži ujedan krumpir i stavi sve takve krumpire u vreću. To vrijedi i za sve negativne stvari koje govoriš samome sebi.”

Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.

“Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom kamo god pošao”, reče mudrac. “Nakon toga ćemo opet razgovarati.”

Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije baš jako teško. No, nakon nekog vremena, vreća mu posta pravi teret. Smetala mu je i sve mu je teže bilo podići je na rame, premda je bila jednako teška kao i prije.

Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i zaudarati. Ne samo što ih je bilo nezgodno svugdje vući sa sobom nego je to postalo i prilično neugodno.

Tjedan dana je napokon prošlo. Mudrac pozva učenika i upita ga: “Jesi li razmišljao u vezi s ovim?”

“Jesam, učitelju”, odgovori učenik. “Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji.”

Da, upravo se to događa kad nam se netko zamjeri tako da to ne možemo zaboraviti. I, što misliš, kako možemo olakšati taj teret?”

“Moramo težiti tome da oprostimo.”

“Oprostiti čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si ti spreman oprostiti?”

“Dosta sam razmišljao o tome, učitelju”, reče učenik. “Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima.”

“Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?”

Učenik je malo razmišljao, a onda priznao da jest bilo takvih, premda ga je uhvatio strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.

“Učitelju”, upita učenik. “Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?”

“Da, dokle god ljudi ili ti sam govoriš protiv ili radiš protiv sebe, dotle će u vreći biti krumpira.”

“Ali, učitelju, mi ne možemo kontrolirati postupke drugih ljudi, jedva da svoje možemo. Kako da se onda riješim vreće?”

“Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri naši negativni osjećaji, što je vreća?”

“Vreća je… da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti… Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim.”

“I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?”

“Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti protiv mene neće činiti tako velikim.”

“Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta i nema više smrada. Put slobode započinje opraštanjem i završava otpuštanjem. To je svjesna odluka, ne samo da ćeš maknuti pokoji krumpir nego ćeš odbaciti cijelu vreću.””

 

Sad je jasno kao dan da više nećete imati vreću. A one vaše bivše krumpire i vreće, koje ste zapisivali prošli put, otpustite na slijedeći način:

  1. uzmite papir u ruke i pročitajte par puta na glas što opraštate, otpuštate, čega se želite riješiti i što više nije dio vas
  2. Čekajte da bude noć punog mjeseca (uopće se ne šalim, guglajte)
  3. Nađite vodu tekućicu
  4. Stanite kod nje, rasparajte papir i bacite ga u rijeku tako da teče od vas
  5. I promatrajte kako postajete lakši

Molim

Tihana Dragičević
coach, supervizorica, trenerica i autorica

Kategorije tema

https://elevate.hr/andragogija/

Preuzmi E-book koja u sebi sadrži 5 metoda samocoachinga

Samocoaching, vještina koju svatko može razviti i koja vam može pomoći s nošenjem i žvakanjem svakodnevice. Darujem vam 5 od 20 metoda koje sam osmislila.

GDPR suglasnost

E-book smo vam poslali na vašu email adresu.